Ko ne zaboravlja nanete nepravde i izjeda se iščekujući trenutak osvete, slaba je i nesigurna osoba.Osvetoljubive osobe o nanetoj nepravdi razmišljaju ponekad i godinama, smišljajući kaznu. Uravnotežene osobe na neljubaznost reaguju odmah ili je zaboravljaju.
Osvetoljubivi nikada ne preduzimaju ništa jer se nesvesno boje da neće moći kontrolisati svoju agresivnost, pa tako dan za danom odgađaju obračun. I kada konačno planiranu osvetu sprovedu u delo, to nije ono o čemu su maštali. Nije lako oteti verenika neljubaznoj prijateljici, ili uskratiti godišnji odmor kolegi iz firme s kojim si u sukobu. Potajno mogu planirati, bez posledica, i najveće pakosti. Zadovoljstvo osvete proživljavaju u sebi, maštajući o velikim podvizima. Nekoliko je osvetoljubivih tipova kažu psiholozi. Hladne i suzdržane osobe mržnju nikome ne pokazuju i proživljavaju je u sebi. Otvorene osobe veruju da slede ideal pravde i ponašaju se poput „vitezova“, obaveštavajući rodbinu i prijatelje o svojim namerama da kazne krivce. U oba je slučaja reč o osobama koje prema drugima osećaju prezir. Za njih delovanje, šamar, pa bio samo i moralni, znači „dodir“, pažnju. Neiskazana mržnja značila bi izbegavanje svakog odnosa. Tu je i druga vrsta osoba koje žive od mržnje - njih na razmišljanje o osveti tera samo zavist. Oni ponekad i godinama pothranjuju želju za odmazdom. Žale se na uvrede kojih u stvarnosti nije bilo, pronalaze „neprijatelja“ kojem pripisuju odgovornost za nanete nepravde. Reč je o bolesnoj mašti nesigurnih osoba, koje sebe ne prihvataju onakvima kakvi jesu i zbog toga osećaju podsvesnu potrebu za osvetom nad onima koji su od njih uspešniji. Tako prijatelju ili šefu ne mogu „oprostiti“ poslovni uspeh, sretnu okolnost, bolji društveni položaj. Jer mehanizam koji proizvodi mržnju, odnosno osećanje manje vrednosti u odnosu na druge uvek je budan. Ali ljubomora, prezir ili osećaj nadmoći katkada imaju dublje korene. Poreklo želje za osvetom često se povezuje sa situacijama iz detinjstva, koje podsvest nije „zaboravila“, kada su bili prisiljeni podnositi, a nisu mogli reagovati. Kao u slučaju dečaka kojeg su roditelji terali da posprema igračke mlađeg brata, ili devojčice koja se uvek morala odevati prema ukusu majke i oca. Tako sada nastoje pronaći tog „starog neprijatelja“, kojem se tada nisu mogli suprotstaviti, i kojeg godinama nastoje kazniti. Eto zašto uvek ima dobrih razloga, iako su to u stvarnosti samo izgovori za ponovnom osvetom. Praštanje je znak mudrosti Praštanje nije znak slabosti, kako se to često misli. Naprotiv, to je znak mudrosti. Ko zna prašati, zna se staviti u položaj krivca i u njegovim slabostima prepoznati i svoje vlastite. Osoba koja zna oprostiti uspešnija je jer vlada situacijom i mirno rešava probleme bez obzira na nanete nepravde. Onaj ko burno reaguje ili se sveti, mora biti sposoban prihvatiti rizik posledica. Ipak, ne sme se mešati istinsko praštanje s mazohizmom ill nesposobnošću izražavanja agresivnosti, što je svojstveno slabim i nesigurnim osobama. 03.10.2008 Žena
Podeli link

|
Komentari (0)